PILIPENDINA SIROČAD

Ni sam nije znao kako se zatekao pred baptističkom crkvom u K. Simo je u višegodišnjem potucanju po Srbiji izoštrio sluh za svaku humanitranu pomoć, dreždeći pred zgradama Crvenog krsta i sličnih organizacija i tamo stičući vanrednu sposobnost da menu prvima “nanjuši” gdje se i šta dijeli, kome se pomaže i šta treba poduzeti da se do pomoći done. Ovakvom se “sposobnošću” izvještila većina izbjeglica, ma gdje bili i odakle dolazili.

Novostečena sposobnost koristila mu je i po povratku u Hrvatsku. Taj sluh ga je spojio sa djedom Nikolom, davno obudovjelim, bivšim lugarom, što pod starost živi od “ono male penzijice i humanitarne milostinje nemilosrdnog svijeta”. Tom uvijek pedantno obučenom i fino izbrijanom starcu, zavidnog životnog elana i mudrosti, nije bilo lako odrediti godine ni pripadnost.

– Dobar dan, đede Nikola!

– Dobar dan, dragi naš učitelju!

– Da li se ovdje nešto dijeli ili se samo uzima?

– Ne beri brigu, ovdje se uzima i kad se dijeli!

– Ali se, zato, ne dijeli prilikom uzimanja. Nego, po selima se pronio glas da će nešto biti?

– Danas ništa. U zadnje vrijeme baš utanjilo.

– Sve’dno čekaš?

– Ne čekam podjelu, već pastora. Rekao je da će doći, pa treba da ga pratim u njegovoj “misiji”. A narod odmah misli da će ovaj sa sobom povesti i pakete.

Djedu Nikoli nije bilo premca u iskustvu sa “bjelosvjetskim humanitarcima”. Simo mu nije bio ni do koljena, ali ih je zajednički dar doveo na isto mjesto. Nisu živjeli u istom selu, ali su se svejedno poznavali, jer je djed Nikola svojevremeno krstario po okolnim selima i šumama, doznačujući stabla za sječu i hvatajući kradljivce drva iz državne šume. A popove i učitelje, kako je i red, prve je upoznavao i najduže pamtio.

Pored toga, od ronenja je pripadao onima koji idu mimo svijeta i vremena, pa se za njih hvata svaka sablazan i novatorija, kao što se gromovi okomljuju na usamljena stabla. Oduvijek inatljiv i svojeglav, u avgustu 1995. godine odbio je da se priključi prognaničkoj koloni, već se pješice uputio u suprotnom smjeru, ka najbližem punktu menunarodnih snaga, i tu sačekao da višednevna fertutma prone.

U prvim mjesecima poslije velikog progona, djed Nikola obdan nije boravio u kući. Skrivao se po voćnjacima i obližnjim šumarcima, dok su po selu krstarile horde pljačkaša, vukući na traktorskim prikolicima i kamionima uhvaćenu stoku, namještaj i sve drugo što su smatrali vrijednim uzimanja. Tek kad padne noć, djed Nikola bi prilazio nezapaljenim kućama, peo se na neku od preostalih štala i tu drijemao po nekoliko sati; poput zeca – uvijek sa jednim okom otvorenim, a zorom se opet povlačio u voćnjak i čekao. Ne znajući koga čeka, ni dokle. Uklanjao bi se čim bi izdaleka vidio uniformisane i naoružane ljude, dok je civilima bojažljivo prilazio, praveći se, bez mnogo riječi, da je jedan od njih i da i sam nešto traži.

Tako je nabasao na ovog pastora kojeg upravo čeka. On je bio prvi čovjek koji je prepoznao da djed Nikola nije od onih koji pljačkaju. Stupio je sa njim u razgovor kao da se oduvijek znaju. Ponudio ga je hranom i novcem. Od tada traje njihovo druženje i prijateljstvo.

Daleko od toga da je djed Nikola bio vidovit i da se razumjevao u trenutnu politiku, ali je posjedovao neporeciv dar da se snane i dovije, ma kakva se nesreća zbila i ma kakva muka se na nj nadnijela. Njemu je, kako je kasnije pričao, džabalebarenje postalo jedino i osnovno zanimanje. Ne toliko što je od takvog imetka mogao bog zna kako da živi, već po navici i

odsustvu volje i snage da se pozabavi nečim drugim i drugačijem.

Odmah nakon odlaska Srba sa Ba(ba)nije i početkom njihovog sporadičnog povratka, u njegovom selu je za kratko vrijeme sagranena baptistička crkva. Kao i u svemu, i u tom poslu ovaj živahni starac imao je zapaženu ulogu. Crkva je za nekoliko mjeseci sazidana odmah pored glavne ceste i svojim se nepretencioznim gabaritima uklapala menu okolne kuće i dvorišne zgrade. Pored nje, na Ba(ba)niji je “niklo” još sedam takvih crkava.

Okolnost da Ba(ba)nija postane “baptističko ostrvo” ima svoju dugu i zapletenu istoriju. Njen početak pada u treću deceniju dvadesetog vijeka kad je Srbin iz Ba(ba)nskog Grabovca, Jovo Jekić, jedan od mnogih iz tog kraja koji je sreću potražio na drugoj obali Atlantika, sa dvadest tri godine prvi put ušao u baptističku crkvu u Detroitu i ozario se, vidjevši kako svi prisutni u rukama drže po Sveto pismo, o kome se u njegovoj porodici pričalo kao o nečem postojećem ali nedostižnom i dalekom. Od tada pa do smrti u sto četvrtoj godini, dubok i dalekosežan utisak intimnosti sa drugim ljudima i onim nedohvatno gladnim u čovjeku – a zove se religiozno – nije ga napuštao, uprkos iskušenjima kroz koja je prolazio i poniženjima koja je trpio.

Možda je to bio samo nastavak fascinacije siromašnog ba(ba)nijskog mladića Amerikom i svim onim što je ona pridošlicama davala. Ili uzimala, ko zna? Bilo kako bilo, nije prošlo dugo od toga sudbonosnog dana, a Jovo je postao baptistički misionar. Istovremeno, u njemu je sazrijevala ideja da se vrati u zavičaj i da tamošnjim ljudima podastre svoje oduševljenje Amerikom i novopronanenom vjerom, za koju je bio ubijenen da može prevazići tamošnje nacionalne podjele i “u dušama iskopane rovove”. Nije znao da se onima koji rade na uklanjanju razlika često desi da već postojećim podjelama pridodaju po još jednu..

Nakon šest godina boravka u Detroitu, vratio se Jovo Jekić u rodno selo, osnovao porodicu i krenuo na trnovit i neizvjestan put baptističkog misionara, uprokos svijesti da je u vlastitom zavičaju najteže biti vjesnik bilo kakve vjere, a pogotovo postati prorok. Izostanak vidljivih rezultata “na terenu”, kako to već zna da biva, samo ga je utvrnivao u vjeri i gonio da bude još istrajniji i čvršći u svojim nastojanjima.

Uslijedio je događaj koji je njegovom poslanju utro drugi pravac i dao novi pečat. Za prvu ruku ga možemo podvesti pod “čudo”, taj pirotehnički rekvizit svake vjere uz čiju pomoću se privode kolebljivi i nevjerujući. Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske počele su represalije nad Srbima po čitavoj teritoriji na kojoj se prostirala. Red je došao i na njegovo selo – Ba(ba)nski Grabovac. U ljeto 1941. godine ustaše su išle kroz selo i uz pretnju oružjem odvodile muškarce i skupljale ih na jednom mjestu.

Ušli su i u Jovinu kuću. Zgrabili su ga za košulju od prosta sukna i izgurali napolje. Kada je došao čas da ih sve pobiju, jedan od ustaša ga je prepozno, pošto je često misionario po obližnjim selima, ne gledajuć koje je od njih hrvatsko a koje srpsko, naredivši potčinjenima da Jovu izvedu iz grupe i puste kući. Istog dana pobijeno je preko hiljadu i dvijesta muškaraca, a vijest da je Jovo Jekić pošteđen pronijela se po čitavoj Ba(ba)niji brzinom kojoj bi bila ravna samo ona o ponovnom dolasku Nazarećanina. U toj okolnosti prestrašeni narod je pronašao mogućnost spasa, zaključivši da “baptiste niko ne dira”, te je masovno počeo prilaziti “Jovinoj vjeri”. Slijedeće četiri godine Jovo je imao pune ruke posla.

Završetkom Drugog svjetskog rata i prestankom opasnosti od istrijebljenja, menu Srbima je splasnuo entuzijazam za baptističku crkvu (kao i za onu, prijašnju), ali je ostalo sjećanje na patnje i stradanja, kao i na rijetke zavjetrine od nevolja. Sve do ovog posljednjeg rata kad se pojaviše nepoznati ljudi po ba(ba)nijskim selima i počeše nuditi pomoć i riječi utjehe prestrašenim ljudima, vodeći prećutnu borbu sa onima drugima, koji su dolazili radi pljačke napuštenih kuća i otimanja pokućstva od rijetkih mještana koji su ostali.

Teško je bilo razlikovati jedne od drugih, pa su baptistički misionari unajmili djeda Nikolu da ide sa njima, kako se narod od njih ne bi sklanjao. U uslovima bez struje, telefona i trgovine, baptistički misionari su im donosili hljeb, brašno, šećer i so, šibice i svijeće, konzerve sa hranom, deterdžent, voće i povrće. Nije rđavo prolazio ni djed Nikola. Pored toga što su ga obilno nagrađivali namirnicama za pružene usluge, porastao mu je i ugled među tim svijetom kome je, u početku, bio i pošta i telefon, tumač i zastupnik, savjetodavac i tješitelj.

Tako je djed Nikola menu prvima posjetio Simu, seoskog učitelja, kad se vratio u zavičaj. Našao ga je na zgarištu svoje kuće kako, odsutna pogleda, prebira po pepelu, kao da očekuje da će nešto drago pronaći i spasiti.

– Dobro nam doša', učo mili! Ne pitaj kako i od koga sam čuo da si se vratio, ali sam nekako čuo pa, velim, da te obinem. Da vidim šta ti ne treba, jer znam da ima više onoga što nemaš i što ti nedostaje.

– Hvala, đede Nikola, na dobroj volji.

– Razmišljaš li da li su ti kući spalili dobri ili loši naci.

– Nisam više siguran koji od njih pale a koji gase vatre. Sve se izmijenjalo i izmiješalo.

– Znam, moj sinko, bilo je previše rata, a sad je previše mira. Otišla ti puna kuća čeljadi, a vratio si se sam. Ni romora, ni govora. Ni vike, ni skike.

– Nisu se vratile ni lastavice, a nema ni gugutaka.

– A, šta možeš?! Živjeti se mora!

Tako je počelo njihovo drugo, poratno poznanstvo. Sada su bliski toliko da im svaki razgovor teče u najmanje dvije staze. Onome ko ih ne poznaje, njihova komunikacija liči na razgovor dvojice ozbiljnih i mudrih ljudi, dok po drugoj stazi hoda sjenka ovog prvog: zajedljiv, ciničan, komičan, a nerijetko i uvredljiv ton.

Sada, kad su se neplanirano našli pred baptističkom crkvom, njihov razgovor teško otpočinje, a kad krene, prepun je nelagodnih pauza i predugog ćutanja. Obojica su zabavljeni cigaretom u ruci, što im daje opravdanja da jedan drugog ne gledaju u oči, već u žar na vrhu cigarete i u mutne daljine preko njega.

– Čujem, đede, okrenuo si vjerom.

– Ma, narod priča svašta. Nisam ja vjere imao ni prije, a kamoli sad, poslije onog krkljanca. U meni vjera ore plitku brazdu, pa se ni jedno zrno ne prima.

– Kažu da preobraćaš narod po Ba(ba)niji?

– Preobraća se on sam. Tvrdo se drvo lako ne savija.

– Kakva je to sad nova vjera pristigla u naše krajeve?

– Nazivaju se baptistima, a taj isti narod koji mene opanjkava trči na njihovo korito da se naboka, a poslije priča da to nije baptistička crkva, nego – babistička, jer uglavnom okuplja ishlapjele i dokone babe.

– A krive samo tebe?

– Pa, da! Smetam im jer sve to vidim, pošto idem sa tim ljudima po selima, pokazujem zaseoke, govorim im koga gdje ima, ko se vratio i ko bi još mogao da to učini, ko je slavio slavu, čija je kuća bila partizanska, a čija nije.

– Koji su im najinteresantniji?

- Oni koje nisam pomenuo. Oni bez ijedne vjere; njima najradije idu i bez zastajkivanja prilaze.

– Nekad i nevjera biva najtvrnom vjerom.

– Biva, biva, ali se nekad moraš opredijeliti, ili te nema.

– Imaju li ti, “tvoji”, uspjeha?

– Ma, imaju vraga! Narod ide u crkve i molitvene domove dok ima ćara. Kako se prorijenuju paketi sa namirnicama, tako je sve manje “vjerujućih”.

– Crkve svejedno niču?!

- Niču, niču. Ovdje se najlakše grade crkve, kao što se još lakše i ruše. Ali, tu je, kao i uvijek, najmanje vjere i vjerujućih. Na sve strane poganija i paganija.

– A kako na to gledaju župnici i popovi?

– Gunđaju. Župnik iz varoši kaže da su ovi “moji” opasniji od pravoslavnih popova jer okupljaju otpadnike. A, uz sve to, kažu, plaća ih Amerika! To ih najviše plaši! Dok nedavno pridošli pravoslavni sveštenik proklinje sa oltara i jednako prijeti onima koji “kupuju duše” i onima koji ih “prodaju”, a obnaša na desetinu polupustih parohija i ni to ne može da stigne.

– Šta na to kažu “tvoji” sveštenici?

- Odmahuju rukom. Za sebe kažu da ne idu ni lijevo ni desno, već po sredini. Taj put je, vele, najsigurniji. Njime se uvijek stiže. Idu tamo gdje nema ništa i nema nikog. Ulaze, kažu, u prazan prostor izmenu dvije crkve i nacije, računajući na one kojima je dosta i jednih i drugih, te hoće nešto treće, bezopasnije.

– Pa su baš na Ba(ba)niji našli taj prostor?! – pita Simo, ne očekujući odgovor.

- Kažu da je baptistiki pelcer iz Amerike donio neki pastor Jekić, a oni samo zalivaju. Pa što nikne – nikne.

- A urod će požnjeti ona gospoja sa kosom što neumorno krstari Ba(ba)nijom i obara preostale uvele vlati.

Kako su se iznenada sreli, tako su se iznenada i rastali. Pred crkvom se zaustavio crn automobil, zatamnjenih stakala. Djed Nikola mu prine, ne pozdravivši se sa Simom, otvori vrata i sjedne na mjesto suvozača. Simo lagano krenu, poput onoga koji za sve ima razumijevanja i vremena, skrivajući onu čuvenu dilemu, skoro vrtoglavicu, koja ga je prilikom naglih prekida razgovora uvijek mučila – “da l’ je poša' il’ je doša'”.